Parazitarne zoonoze su bolesti koje se prenose izravno ili neizravno između životinja i ljudi i tako način predstavljaju opasnost za zdravlje čovjeka. Paraziti se s obzirom na mjesto parazitiranja dijele na ektoparazite (vanjske) i endoparazite (unutarnje).
Kako se manifestira njihova prisutnost?
Ektoparazite nalazimo na koži i dlaci životinje, vanjskom zvukovodu i dlačnim folikulima. U ektoparazite koji imaju zoonotski potencijal ubrajamo buhe, šugarce i krpelje. Buhe su učestalo problem vlasnika pasa i mačaka te je njihovo suzbijanje dugotrajno i teško. Ubod buhe dovodi do iritacije, a ponekad i alergijske reakcije pa su životinje nemirne, češu se i grizu, dlaka im je neuredna. U pasa promjene zamjećujemo na dlaci i koži lumbosakralnog područja, korijena repa, trbuha, vrata i unutrašnje strane stražnjih ekstremiteta. Može se razviti i sekundarna bakterijska infekcija te vlažni piotraumatski dermatitis (hot spot). U mačaka najčešće nalazimo papulokrustozni dermatitis duž kralježnice i alopeciju (područja bez dlake) na vratu ili korijenu repa kao posljedica lizanja.
Kako prepoznati ima li vaš ljubimac parazite i kako ga tretirati?
Buhe nisu izbirljive po pitanju krvnog obroka i ako su prisutne u jako veliko broju ubadat će i ljude, ipak važnije je spomenuti buhu kao posrednika vrlo česte trakavice Dipylidium caninum koja predstavlja opasnost za zdravlje ljudi. Kod pojave buha važno je tretiranje kućnog ljubimca, tretiranje svih životinja u kućanstvu i temeljito tretiranje ležišta odnosno okoline, a najvažnija je prevencija redovitim tretiranjem životinja raznim isekticidnim i akaricidnim sredstvima. Osim buha u pasa i mačaka parazitira nekoliko vrsta šugaraca koji buše tunele u epidermisu, a svojim izlučevinama i izmetom senzibiliziraju kožu i uzrokuju jak svrbež (porodica Sarcoptidae). Promjene najčešće nastaju na glavi i šire se prema kaudalnom i distalnom dijelu tijela. Najočitiji je vrlo izražen svrbež, posebice noću.
Životinje su nemirne, dlaka im je neuredna i bez sjaja. Česte su sekundarne bakterijske infekcije, dermatitis, alopecije, hiperkeratoze i ragade. Uzročnici sarkoptoze i notoedroze, šugarci odnosno grinje Sarcoptes scabiei i Notoedres cati imaju znatan zoonotski potencijal. Mnogim se ljudima nakon doticaja sa životinjama pojavljuje pruriginozni egzantem na dijelovima tijela koji su bili u kontaktu sa životinjom (podlaktice, potkoljenice, trbuh), a nikada nema karakteristične distribucije promjena kao kod svraba u ljudi. Promjene prolaze bez liječenja desetak dana nakon što prestane doticaj ili kad počne liječenje životinje. Bolest se u životinja dijagnosticira parazitološkom pretragom dubokih strugotina kože uz nalaz šugaraca. Liječenje se provodi kupkama i pripravcima iz skupine avermektina i milbemicina. Slabiji zoonotski potencijal imaju ušni šugarci s jednakim promjenama kao kod sarkoptoze i notoedroze, a zabilježeno je i parazitiranje ušnog šugarca u vanjskom zvukovodu ljudi iako rijetko.
Što je hejlecijeloza i kako se manifestira?
Važan zoonotski potencijal postoji kod hejlecijeloze, gdje 30% vlasnika ima promjene na koži jednake prije opisanima. Hejlecijeloza se javlja u pasa, mačaka i kunića, najčešće mladunčadi. Klinički znakovi su blagi, prhutanje uz svrbež ili bez njega. Na površini kože mogu se vidjeti grinje kako se živahno kreću (hodajuća prhut). Redovito suzbijanje buha prevenira i hejlecijelozu. Suzbijanje krpelja izuzetno je važno za zdravlje ljudi jer na čovjeka mogu prenijeti virus krpeljnog encefalitisa, flaviviruse, uzročnike hemoragijske groznice, uzročnike lajmske bolesti, uzročnika Q- groznice.
Što su endoparaziti i kako napadaju organizam?
Endoparaziti su paraziti gastrointestinalnog trakta odnosno crijeva. Razvojni ciklus ovih parazita je složen i nije moguć izravan prijenos na drugu životinju ili čovjeka već je potreban dulji ili kraći razvoj u vanjskoj sredini, ipak treba imati na umu zoonotski potencijal i mogućnost odnosno sprječavanje kontaminacije okoline. U endoparazite koji predstavljaju opasnost za čovjeka ubrajamo Giardiu duodenalis uzročnika giardioze, nematode ili oblići iz porodice Ascaridae; Toxocara canis i Toxocara cati odnosno uzročnike askaridoze, uzročnike ankilostomatidoza; Ancylostoma caninum u pasa, A. tubaeforme u mačaka te Uncinaria stenocephala u obje vrste, trakavice pasa i mačaka Dipylidium caninum te malu pasju trakavicu Echinococcus granulosus i E. multilocularis i mačje kokcidije Toxoplasma gondii kao uzročnike toksoplazmoze. Giardia duodenalis parazitira na površini sluznice tankog crijeva mnogih životinja i čovjeka. Neke mogu invadirati i čovjeka i životinju pa imaju zoonotski potencijal.
Do invazije dolazi nakon peroralnog unošenja cisti koje su odmah po izlučivanju izmeta invazijski sposobne, a vrlo su otporne na vanjske uvjete. Najčešća je asimptomatska invazija, a u slučaju stresa te pri jakoj invaziji uzrokuju enteritis praćen flatulencijom ili dugotrajan proljev koji je donekle moguće sanirati dijetnom prehranom i antibioticima. Uz provedenu terapiju drugi ili treći dan treba oprati životinju antiseptičkim šamponom kako bi se skinule ciste s krzna, kao i provesti dezinfekciju okoline. Tjedan dana nakon završetka liječenja treba napraviti kontrolnu koprološku pretragu.
Što je toksoplazmoza?
Toksoplazmoza je zoonoza uzrokovana mačjom kokcidijom, a mačka kao izvor invazije može izmetom izlučiti čak do milijun oocista tijekom dva tjedna od 3. do 48. dana nakon invazije. To je i jedino razdoblje kada mačke izlučuju oociste. Mačke imaju rijetke i nespecifične kliničke znakove. Oociste u izmetu mačke mogu se naći koprološkom pretragom iako negativan nalaz ne isključuje bolest s obzirom na izlučivanje cisti tijekom samo 2 tjedna. Ni jedan od lijekova ne djeluje na sve razvojne oblike toksoplazmi. Toksoplazma kod posrednika odnosno ljudi može biti stečena ili kongenitalna. Stečena nastupa peroralno, hranom ili vodom kontaminiranom oocistama iz izmeta mačke ili termički neobrađenim tkivima ili organima npr. suhomesnati proizvodi, meso svinja, malih preživača, meso divljači i sirovo kozje mlijeko.
Kongenitalna toksoplazma je izrazito važna za čovjeka jer dolazi do dijaplacentarnog prijenosa s trudnice na fetus. Invazije u ranijoj trudnoći mogu izazvati veća oštećenja fetusa zbog nedovoljno razvijene imunosti te završavaju pobačajem, a one kasnije oštećuju središnji živčani sustav i oči fetusa. Većina imunokompetentnih osoba prolazi asimptomatski. Nakon unošenja većeg broja toksoplazmi pacijent ima nespecifične simptome (povišenu temperaturu, limfadenopatiju, meningoencefalitis i miokarditis). Rizična skupina su imunosuprimirani pacijenti i trudnice koje nisu nikada bile u doticaju s parazitom. Klinička toksoplazmoza može biti akutna ( invazija limfnih čvorova, migracija i umnažanje tahizoita) i kronična koja nastaje nakon nastupa imunosti. Tkivne ciste sa bradizoitima mogu perzistirati godinama. Posebice je opasno njihovo umnažanje u mozgu i retini.
Što je ankilostomatidoza i kako se liječi?
Ankilostomatidoza je invazijska bolest koju uzrokuju oblići koji se hrane krvlju oštećujući sluznicu tankog crijeva svojim zubima odnosno hitinskim pločama. Lezije dugo krvare nakon otpuštanja parazita koji često mijenjaju mjesto hranjenja na sluznici. Invazija započinje nakon peroralnog unošenja invazijske ličinke iz okoliša ili galaktogeno s majke na mladunčad. Invazijska ličinka ima i sposobnost prodiranja kroz kožu nakon čega slijedi traheopulmonalna migracija. Najčešće dolazi do pojave proljeva i anemije kao i uginuća u mladunčadi. Ankilostomatidi životinja mogu prodrijeti kroz kožu ljudi koji se zaraze invazijskom ličinkom A. caninum. Da bi se ljudi zarazili invazijskom ličinkom mora doći do njenog razvoja nakon izlučivanja jajašaca izmetom pasa i mačaka u okoliš koja zatim moraju embrionirati u povoljnim uvjetima tijekom 24-72 sata. Budući da invazijske ličinke nemaju proteaze nužne za prolazak kroz vezivno tkivo kako bi došle do krvnih i limfnih žila, one obično samo lutaju kožom i uzrokuju zmijolike ozljede (kutana larva migrans) koje svrbe. Iako rijetko, oblić A. caninum može u čovjeka stići i do tankog crijeva i uzrokovati eozinofilni enteritis. Dijagnoza se postavlja koprološkom pretragom, a životinje se liječe benzimidazolski pripravcima i pirantelom te makrocikličkim laktonima.
Što je toskokaroza i kako se liječi?
Toksokaroza pasa i mačaka je vrlo značajna zoonoza s vrlo složenim razvojem parazita. Invazijski je oblik ličinka drugog stupnja u jajašcu koje je izrazito otporno, u mladih pasa dolazi do hepatotrahealne migracije, u starijih pasa se odvija somatska migracija, a tkivne su ličinke osobito važne za prijenos oblića na potomke zato se dijaplacentalni prijenos smatra najvažnijim iako je moguć i galaktogeni prijenos. Štenad može imati povećan i napet trbuh, te blaži proljev. Znatnije promjene uzrokuju ličinke u migraciji kao što su krvarenja i bronhitis. Oblić ima veliku važnost u javnom zdravstvu zbog sindroma visceralne larve migrans. Ako čovjek proguta invazivno jajašce iz okoliša, parazit migrira kroz tijelo, ali ne dolazi do njegovog razvoja u odrasle oblike u crijevima, no takva migracija može biti opasna ako završi u mozgu ili oku. S obzirom da jaja T. canis ostaju invazivna u tlu godinama, kontaminirana područja mogu postati značajan izvor zaraze za djecu. Odrasli su oblici osjetljivi na sve uobičajene antihelmintike koji se i inače primjenjuju u liječenju pasa, ali ne djeluju na tkivne ličinke ni one u migraciji.
Trakavica Dipylidium caninum
Najčešća trakavica pasa i mačaka opasna za ljude je Dipylidium caninum koja parazitira u tankom crijevu pasa i mačaka, rjeđe i čovjeka. U razvoju trakavice važni su posrednici buhe i pauši. Izmetom pasa i mačaka izlaze gravidni članci, a kada se oni raspadnu oslobađaju se jajašca. Gravidni članci mogu se naći i na perianalnom području. Buhe i pauši pojedu jajašca trakavice te se u njemu razvija odrasli oblik trakavice što traje od 30 dana pa i duže. Psi, mačke i čovjek se zaraze nakon unošenja buha ili pauši s odraslim oblikom trakavice kroz usta, peroralno. S obzirom da se psi i mačke koji imaju buhe grickaju oni vrlo lako mogu unijeti buhe i trakavice u probavni trakt dok se kod ljudi to događa iznimno teško i rijetko. Same trakavice u probavno sustavu ne izazivaju nikakve simptome dok migracija gravidnih članaka kroz anus može izazvati jači analni pruritus pa često zamjećujemo kako pas vuče stražnjicu po tlu. Učinkovit lijek je prazikvantel,a prijeko su potrebne i mjere suzbijanja odraslih buha i pauši na životinjama, ali i mjere suzbijanja razvojnih oblika u okolini gdje životinja boravi.
Što je ehinokokoza?
Ehinokokoza je značajna zoonoza zbog izrazite opasnosti za ljude, ali najčešća je u ovčarskim krajevima. Za čovjeka je osobito opasan soj koji se održava između psa i ovce. Mala pasja trakavica E. granulosus parazitira u tankom crijevu pasa, gravidni članci s embrioniranim jajašcima otkidaju se i izmetom izlaze u okoliš gdje može doći do invazije preživača, svinja i čovjeka. U njih dolazi do rasta ehinokokne ciste ispunjene protoskoleksima u jetri ili drugim organima. Ona može narasti do 50 cm što je izuzetno opasno za čovjeka. Za ponovni razvoj odrasle trakavice u pasa, pas mora pojesti organ ili tkivo sa hidatidnom cistom i protoskoleksima što se često događa prilikom klanja i hranjenja pasa sirovim organima.
Kako se dijagnosticira?
Dijagnostika se provodi koprološkom pretragom, a najdjelotvorniji je lijek prazikvantel. Dehelmintizaciju pasa poželjno bi bilo provoditi trokratno, pogotovo na enzootskim područjima i to u zimskom razdoblju kada su najčešća klanja u razmaku o 4-6 tjedana. Temeljit pregled mesa i organa u javnim klaonicama i njihovo neškodljivo uklanjanje važno je u preveniranju bolesti. Važno je educirati ljude na opasnost neopranog voća i povrća iz vrtova gdje se psi slobodno kreću. U čovjeka koji se invadira hranom ili vodom kontaminiranom jajašcima iz psećeg izmeta dolazi do razvoja hidatidnih cista u jetri, plućima i mozgu. Iako bolest može imati asimptomatski tijek, simptomi ovise o organu na kojem se nalaze ciste, te o jačini invazije.
Alveolarna hidatidna bolest
Alveolarna hidatidna bolest uzrokovana e. multilocularis znatno je opasnija ali i rjeđa. Nositelji trakavice su lisice, a moguće i lovački psi. Cista se razvija u posrednicima šumskim glodavcima no moguća je zaraza lovaca, šumskih radnika ili izletnika koji jedu šumsko bobičasto voće zagađeno lisičjim izmetom. Cista je zrela već za dva mjeseca i nema vanjsku kapsulu pa može neprekidno bujati.
Važno je zapamtiti da uvijek treba isključiti unutarnje parazite kod pojave učestalog proljeva slanjem izmeta na koprološku pretragu, skupljanjem izmeta kroz dva dana ( 3-4 uzorka stolice) u čistu posudu. Jedino koprološkom pretragom možemo primijeniti djelotvoran lijek jer ne postoji univerzalni pripravak koji pokriva sve gliste i trakavice. Vrlo je važno, nakon završetka liječenja u vašoj veterinarskoj ambulanti, ponoviti koprološku pretragu. Redovitom higijenom ruku, uklanjanjem izmeta kućnih ljubimaca i redovitim provođenjem dehelmintizacije odnosno čišćenja kućnih ljubimaca od unutarnjih parazita svaka 3 mjeseca ova stanja se lako sprječavaju u cilju zaštite zdravlja ljudi osobito djece.
